Prve nama poznate metode kriptovanja koristio je Julije Cezar: šaljući poruke svojim vojskovođama, on je slova u tekstu pomerao za po tri, četiri ili više mesta u odnosu na njihovu poziciju u alfabetu. Leone Batista, autor prve poznate studije o kriptografiji, iz 1467. godine, tvorac je šifarskog kruga i drugih rešenja dvostrukog prikrivanja teksta koja su u XIX veku prihvatili i kasnije usavršavali Nemci, Englezi i Francuzi.
Verovatno najpoznatija kriptografska metoda pre pojave digitalnih računara jeste Enigma. Mašinu su napravili Nemci tokom Drugog svetskog rata, a otkrivanje načina na koji ona radi (u šta je bio uključen čuveni Alan Tjuring) imalo je ogroman uticaj na tok rata.
Trka s vremenom
Kriptografija je veoma dinamična nauka, koju odlikuje uska povezanost teorije i prakse. Na ovo ukazuje činjenica da se svaki napredak u teoriji veoma brzo implementira i testira. Otkrivanjem nedostataka odmah se unapređuje teorijski rad, a stečena iskustva upotrebljavaju se za izradu nove, bolje metode.
Sa pojavom računara kriptografija se naglo razvija. Sve brži hardver omogućava „probijanje“ šifara za kraće vreme, a istovremeno se radi na razvoju sigurnijih i komplikovanijih šema za šifrovanje. Ova oblast bazira se na upotrebi kriptosistema koji se sastoje od algoritama za kriptovanje, jednog ili više ključeva, sistema za upravljanje ključevima i podataka u vidu standardnog i kriptovanog teksta. Na složenost dodatno utiče to što se kriptosistemi mogu realizovati hardverski, softverski ili kombinovano, kao i to da se prilikom realizacije moraju zadovoljiti osnovni sigurnosni zahtevi.
Danas se za realizaciju kriptografskih algoritama koriste složeni matematički izrazi, kao i znanja iz elektronike i programiranja. Napredak je sve brži, a primena sve šira: od bankarskih aplikacija, preko internet trgovine, do operativnih sistema. Kriptografski algoritmi primenjivi su i u telekomunikacionim sistemima, televiziji i drugim oblastima za koje često nismo ni svesni da imaju takve potrebe.
